III. rat pred vratima, ljudi s glavama u ekranima, a civilizacija?

Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

 

Ne zazivaj, ali nazovi pravim imenom

Prizivati tu vrlo jednostavnu riječ kompleksnog značenja sa samo tri slova malo tko bi htio. Osim iz nekih iracionalnih pobuda ili sadističkih ciljeva, a u tom slučaju govorimo o psihološkim devijacijama destruktivne naravi. Svi imamo sliku rata, čak i ako ga se ne sjećamo (ili nismo proživjeli) i vidimo ga kao destruktivan zanos trenutaka, boli ili neopisivog otupljenja na najgore, prizora užasa i nestajanja onog što smo nekoć zvali stvarnost. Zato se o ratu progovara kada ga više i nema (govoreći geografski i teoretski). Zato se pitanje rata godinama nakon iskorištava i kada stvarne koristi nema.

Foto: APTOPIX/Andoni Lubaki

Foto: APTOPIX/Andoni Lubaki

Povijesni udžbenici i riječnici nazivaju ga velikim oružanim sukobom dvaju ili više društava, narod ga naziva tamnom stranom sjećanja, a politika borbom za identitet. (hjp.hr)

Zašto onda ne bi smo naglas, koliko god strašno zvučalo izgovorili : „Svijet je u ratu“. Ne govorimo o tehnološkom, sociološkom, misaonom, globalizacijskom ratu. Govorimo o životima koji se gase, o društvima koja se raspadaju, o radikalima koji postaju liberali i liberalima koji postaju radikali. O domovima koji više nisu ni kvadratura, a kamoli dom. O nacijama koje više nisu kulturološka priča već predmet stereotipizacije i priče uz sprdnju. O ljudima za koje više ne znamo reći tko je od njih čovjek, a tko vuk. O interesima pojedinaca, žaru mase koji rezultira gubitcima mase i salonskim raspravama istih tih pojedinaca. O raspravama, baš kao što je i ova. O starim informacijama i novim pomutnjama, starim pomutnjama i novim informacijama. Zar nije to sve rat ? Ili vam je da nešto okarakterizirate kao rat potrebno da uđe u vaše dvorište ? A nemojte se zavaravati, s internetom i migracijama ove ili one prirode u vašem je dvorištu. To što vaše dvorište još uvijek ima ogradu za razliku od brojnih razrušenih, ne znači da ta ograda drži sigurnost.

Svi smo ga očekivali, nazivali budućim nuklearnim. Treći je, a ta sveta brojka tri mora biti ili najbolja ili najgora. Pisale su se i uprizorile brojne apokaliptične priče o tome što će u njemu biti i što će se dogoditi. I iako ništa od spomenutog nije isključeno, on je ovdje. Baš onakav kakvo je i društvo. Moderan, brzopotezan, ali taktičan. Partija šaha koja se ne igra više kao poker „all in“ već pijuni pažljivo izlaze s teorijama zavjere ili bez.

18.12.2016. – Tri zaredom, baš kao i ovaj treći rat. Simbolika u kaosu i očaju. I dok su sve to policijskim žargonom „izolirani slučajevi“, priprema za njih traje već dugo. Dovoljno dugo da nismo primjetili kada je priprema postala akcija, a akcija stvarnost.

Kako je počelo i tko ga je počeo ?

Da bi smo razumjeli što se događa oko nas ne u danom trenutku već u danima iza i ispred nas potrebno je poznavati činjenice. Pa se tako kao jedna od činjenica zamaglio pitanje početka rata. Iz teoretskog aspekta i nagađanja mogli bi smo reći da „rat ne prestaje“ . On se nastavlja i mijenja oblik u svemu osim u ljudskoj prirodi. I sam ruski književnik Nikola Vasiljević Gogolj oslikao je moderne tokove kroz jednog Akakijevića i kabanicu. Sav apsurd društva produbljen kroz birokratski proces u kojem čovjek traži materijalno da bi postao, a materijalno traži čovjeka da bi postojalo. U konačnici i sam apsurd kraja te priče postaje apsurd društva:

Mijenjali su se direktori i razne druge starješine, a on je uvijek mogao da se vidi na jednom te istom mjestu, na istom položaju, stalno na istoj dužnosti, kao činovnik za prepisivanje službenih spisa; …..Mislio je Akakije Akakijevič, mislio, i zaključio da će morati smanjiti svoje uobičajne troškove, barem na godinu dana….Istini za volju, isprva mu je bilo malo teško naviknuti se na takva ograničenja, ali onda se već nekako navikao i bilo je sve u redu; navikao se čak da navečer ništa ne jede, ali se zato hranio duhovnom hranom, ne rastajući se u duhu od vječite misli na buduću kabanicu (Gogolj, 1842:198)

No, ako govorimo u onom realnom, aktualnom obliku – početak trećeg rata dvaju odvojenih svjetova počeo je 2003. Drugim zaljevskim ratom. Baš kao i očekivano, povod rata bilo je, barem tvrdnjom, oružje za masovno uništenje u posjedu iračkog diktatora Sadama Husseina. Drugi povodi bili su dan danas aktualan pojam „terorizam“. Odnosno suradnja Husseina i terorističke skupine Al-Quaida, prozvane i dan danas službeno potvrđene za pad tzv. Blizanaca, simbola newyorškog kapitalizma i demokracije 2001. Osim već i ovako velikih

povoda, razlog uplitanja američkih snaga u bliskoistočni svijet ležao je i na (ali i u) diktatorskim glavama ondašnjih vladara, uključujući Husseina. Ali i nafta. Vječiti resurs, presušnih izvora i strateški zanimljivih geopolitičkih lokacija. Bez ulaženja u zaista goleme, ponegdje i nepotpune detalje koji se dan danas mogu pronaći u nebrojenim medijskim/internet verzijama, a koji nisu fokus točka članka, načet ćemo temu baš kako ju je i BBC te godine i tog dana.

Kao što je poznato, rat se protezao do 2010. godine i time obilježio kako nacije u ratu, tako i ostatak svijeta koji, možemo reći – nije ni slutio da uloga promatrača često postaje uloga aktera.

Ratovi moćnika potiču često i unutardržavne tzv. građanske ratove, pa su tako podjele unutar nacije vrlo brzo poprimile religijski oblik. Muslimanski šijiti i muslimanski suniti pamte se kao „glavni sukob“ među narodom tog podneblja.

Photo: Rat u Iraku kroz grafiku, wikipedia.org

Iako je taj rat okončan, posegnuo je u promjenu kojoj se dan danas ne nazire kraj. 2011., takozvano „Arapsko proljeće“ bilo je prekretnica koja će promijeniti zemlje Sjeverne Afrike i Bliskog istoka jednom za svagda, a u konačnici i lice i naličje straha koji je u svijetu sada već sveprisutan. Godinu dana građani država tog teritorija dizali su ustanke i rušili diktature i otvarali bojišta. A baš kao i u svakom dvorištu iz priče, naše i njihovo se činilo daleko i tuđe.

Idući napad, sada već poznat kao teroristički, odvio se u Madridu 2004. godine, a kronologija napada nastaje širiti svoju lentu.

O ovoj opširnoj, ratnoj temi nemoguće je govoriti determinirano. Pa tako tvrditi da su napadi samo oni koji su ulovili medijsko oko nije etično. No, baš kao i u ratu, duše broje obitelji i prijatelji, a statistika broji crno na bijelo. Neovisno kako brojali, jedno je jasno: prije ikakvog nuklearnog rata, počet ćemo strahovati sami od sebe i od ljudi kraj sebe. Takav rat strašniji je od bilo kojeg jer mu se kraj ne nazire. Ne postoji cilj jedan jedini, niti riješenje jedno jedino. Ne postoji velikan poput Napoleona koji će povesti u bitku i uveličati poantu borbe. Postoje samo gomile i gomile informacija. Gomile i gomile interesa. Gomile i gomile ljudskih života i gomile i gomile načina kako voditi ovaj rat.

Bliski istok jednako ne miruje, no migrantska kriza koja je zakucala na vrata Europe otkrila je svijet zemlje zvane Sirija. Zemlje koja je za „naš pojam“ počela ratovati tek kada smo sami na svoje oči vidjeli da ratuje. Nije jedina, daleko od toga, ali je postala epicentar svega što se događa. Režim predsjednika Bašara al – Asada, uplitanje drugih bliskoistočnih zemalja, uplitanje ruskih, turskih i američkih vojnih sila, uplitanje frakcija i međuljudske netrpeljivosti stavili su ovu zemlju na prvo mjesto u pojmu kojeg nadam se, sada zovemo Treći svjetski rat.

Ruski ambasador, berlinska tržnica i strah u Zurichu

Nimalo zahvalno pomičemo se na vijest dana, nikako zbog zanemarivanja kronologije već iz puke činjenice da nas svaka novost nanovo protrese i podsjeti, ako smo se već drznuli zaboraviti ostalo. Jer jesmo. Realno smo zaboravili broj ljudi koji je dosada poginulo tražeći spas u obećanoj Europi, realno smo zaboravili silovite rasprave koje smo tada vodili između toga što je ekonomski, a što od rata odbjegli migrant i opravdava li jedno drugo. Realno smo zaboravili grozna jutra i večeri kada smo čuli koliko života se ugasilo na mjestima gdje se ponovno osjećamo živi. Realno smo zaboravili da je neki tamo poznati medij gotovo nestao u jednom danu jer je dovitljivo provocirao sve , pa i ovaj rat i smijao mu se u lice, a veselio životu. Nismo u svemu tome zaboravili sebe i svoje stavove, pa kad i zaboravimo, ne zaboravimo shvaćanje svega navedenog. A ako smo „fulali ceo fudbal dosad“ neće nam biti ni važno, dok možda ne dođe i na naša vrata. A tada jednako nije važno, jer smo utakmicu mogli igrati u ovakvim trenutcima.

Vijest za vikend o 67-ero migranata koji su se gotovo ugušili u kombiju bila je tek uvod u ovaj, još jedan tjedan tektonskih razmjera. Ruski ambasador Andrey Karlov ubijen je ispred očiju javnosti na izložbi u Ankari, a sve što se pamti osim stravičnog trenutka jest sada već poznata rečenica „Allah je velik“ i „Ne zaboravi Alep“ koju je izgovorio atentator – mladi turski policajac. Napadač ubijen. Islamski molitveni centar u Zürichu, još jedno mjesto opkoljeno strahom. Troje ranjenih. Odbjegli napadač. A kao finale ratnog dana pokušaj napada kao nedavni u Francuskoj Nici – kamion na božićnom sajmu u Berlinu postao je oružje u rukama čovjeka koji je usmrtio 12 osoba i ranio na desetke ljudi. Nakon radikalnog čina, uhićen, pa pušten pogrešan napadač. Krivicu za napad preuzela je samoprozvana Islamska država.

Sve te vijesti dolaze nakon oslobađanja ili bolje rečeno pada ISIL-ove utvrde u Siriji, grada muke i patnje za civile Aleppa.

Moramo naglasiti da nismo dosad koristili frazu poznatu za ime terorista. Ne radi umanjivanja važnosti, opasnosti ili aktualnosti. Ili pak straha. Već zato što „oni“ potencijalno najvažnija karika u lancu. Karika koja smeta jednako kao i lanac, ali karika kojoj se i ovako previše dalo i previše uzelo. Karika iza koje stoji cijela ova priča, a najmanje je u cijeloj priči jasna i razjašnjena. Riješenje i problem cijele stvarnosti iza koje stoji više od par radikalnih pokrivenih lica.

Za danas, za sutra, za nekada….

Foto: Goran Tomasevic/Reuters

Foto: Goran Tomasevic/Reuters

Zaključiti ovakav članak koji nosi tolike duše na sebi, nezahvalan je zadatak. Posebice ako ubrojimo tvrdnju da smo u ratu koji se, kako se čini, tek zagrijava (iako već sama pomisao budi sablazan). Zaključka kod rata, osim da je oduvijek prisutan i u srži degutantan, otrovan, gotovo i da nema. Ali tvrditi da ne postoji bila bi laž. Ne možemo tražiti riješenja na temelju činjenica, ali možemo tražiti činjenice da bi smo došli do istine, a istinom do raspleta, pa tek onda možda riješenja. Možemo u konačnici tražiti. Tražiti ljudsko u neljudskom, tražiti smisao u besmislenosti. Pomoći i kad mislimo da ne pomažemo ili da smo premalen dio svemira da bi smo pomogli. U krajnjoj liniji govoriti. Ne radi govora samog i pustog naklapanja, već radi potrage za odgovorima, onim nedavno izgovorenim rješenjem….Jer ne smijemo zaboraviti da smo u ratu i sa samim sobom. A ako dozvolimo da jedan dio nas prevlada drugi, ne možemo govoriti o tome kako je u sukobu kriv netko drugi, politika. Jer ovo nije nuklearni rat, ovo je treći rat u kojem društvo napada samo sebe, a pobjednik može biti samo čovjek. Nitko drugi.

Ema Bašić

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.