Pregled tjedna: Argumentum ad ignorantiam

Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.
Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Baš kao u poznatoj  rečenici astronoma Carla Sagana „Nepostojanje dokaza nije dokaz nepostojanja“, tako i zemlja festivala (onih demokratskih najviše) poznatija kao Hrvatska živi u svojoj aktualnoj logici gdje :“Nepostojanje proizvodnje nije pad gospodarstva.“  ili još bolje „Nepostojanje adekvatnog obrazovanja nije budućnost neukog stanovništva.“ ili ipak najbolje „Uvezi radnika  za kriznu situaciju, otpusti ga brže nego i vlastitog, ali prije toga zaboravi nabavitoi mu dozvolu za rad, uposli drugog ovaj puta našeg, brzo napiši zakon, još brže ga objavi u Narodnim novinama, glasno reci – „Nismo mi oni su sad ćemo mi to riješit.“, isporuči sve nazad u monopolski sistem koji nas košta glave i živaca, a ironije li spada po jedini veći gospodarski koncern,vrati oporbi za grube riječi, slušaj susjede kako nam očitavaju poslovnu bukvicu brzinom očitavanja brojila za struju, obilježi par svečanih ceremonija, doznaj da je dug veći nego što si mislio, guraj dalje jer sve to nije znak da si nerazvijena država….ti si samo u demokratskom prijelazu.“  I iako je logika Sagana bila ipak malo profinjenija i ticala se ovozemaljskih, ali i iznad-zemaljskih bivanja i bitaka, mora se priznati – kad nam je napet tjedan, potrudimo se nadmašiti sami sebe. Naravno u ovom tragikomičnom segmentu.

Da se razumijemo, bilo je i većih tragedija politike, a da ne pričamo o  ratovima,  gdje su pojedinci nakaradno bauljali kroz pojmove i živote naroda, ali nismo ni mi za baciti. Barem nismo dominantni na svjetskoj političkoj sceni. Zamislite tek taj show program uz aktualne mr. Worldwide lidere.

Foto: facebook.com/Di su pare?

Foto: facebook.com/Di su pare?

CIJEPITI SE NEĆU

I dok se na međunarodnoj platformi odvijaju potezi razmjera koje tek možemo naslutiti, poput nedavnih vojnih poteza SAD-a (bacanja najvece bombe u povijesti naroda na Afganistan i pomicanja američkih vojnih nosača zrakoplova prema korejskom poluotoku), krvavi prosvjedi gotovo na svakom kontinentu protiv vladajuće garniture, novi niz terorističkih napada ovaj put direktno usmjeren na princip religija versus religija, ali i nastavak terorističkog kaosa u Europi… građani Hrvatske uzeli su od golemog opusa svjetskih problema onaj po njima najveći – Treba li cijepiti vlastitu djecu ? Mi (pritom mislim na grupaciju glasnih prosvjednika) mislimo da ne.

Na prvu bi vam ovaj opoziv medicine iz aspekta farmaceuti su konglomerati puni zlih taktičara kojima je u cilju upravljati (ne)zdravljem mase mogao zvučati primamljivo, čak i racionalno. No, uzevši u obzir da pritom prosvjednici osporavaju ustanovu znanosti i medicine pozivajući se na isključivi zdrav razum ili rečenice poput

„Ako je vaše dijete cijepljeno zašto se boji mog necijepljenog?“

, mislim da ne trebamo previše reći. Pritom svakako i dalje smo na geo-političkom teritoriju RH i našim prosvjedima.

Već sam pogled na bolesti koje su u konačnici istrebljene/stavljene pod kontrolu ovim cjepivima govori više od tisuću riječi (izvor:zzjzdnz.hr):

BCG: Cijepljenje protiv tuberkuloze

Hib: Haemophilus influenzae tipa B

DI-TE-PER: Difterija, tetanus, pertusis (acelularni)

IPV: inaktivirano cjepivo protiv dječje paralize

DTaP-IPV-Hib: Kombinirano cjepivo protiv difterije, tetanusa, pertusisa (acelularno), H. influenzae tipa B i dječje paralize (inaktivirano). Tzv. „5u1“

MO-PA-RU: Ospice, parotitis i rubeola

DI-TE pro adultis: Difterija, tetanus, formulacija za starije od 6 godina

HBsAg: Površinski antigen hepatitis B virusa

ANA-TE: Cjepivo protiv tetanusa

No, kako to obično biva s bilo kojom vrstom globalnih fenomena i ovaj je uzeo maha pa tako i zakucao na naša vrata. Trenutno nam kuca s gripom od koje nakon dugog niza godina ponovno obolijeva velik broj stanovništva, a najteže naravno pada najmlađem i najstarijem.

Što nam još može pokucati ? Bolje da ne doznamo, jer smo trenutno po količini uvoza svega pa tako i krumpira došli do te razine da se moramo bojati i zaraznih bakterija koje dolaze s njima.

Foto: pinterest.com

Foto: pinterest.com

NIJE SVE TAKO SIVO, BAREM DOK JE KULTURE

Kulture i nekih drugih elemenata (autocenzurirajmo ih tako). Ipak se u proteklom tjednu dogodilo i lijepih trenutaka, mora se priznati. Jest da takvi rijetko kada spašavaju naciju, društvo u cijelosti ili pak donose profit, ali kada bismo na taj način gledali na kulturu, umjetnost zanemarili bismo moć dojma, moć proživljavanja koji nam pružaju knjige, skladbe, nastupi, slikarije, predstave…u konačnici moć koju su nekoć imali umjetnički krugovi i kad se najmanje to od  njih očekivalo.

Jedan takav spoj medijske nostalgije, nekih drugih vremena, svježih i starijih sjećanja, klasičnog i modernog kazališta, bolnog gubitka je Hoerspiel. Dobro znana predstava krugovima kazalištaraca koja je prema riječima te male suludo kreativne grupice ljudi nastala ovako:

„Sve je krenulo tako…Pa praktički iz ničega! Tko zna Pavlicu, zna kako to ide. Obično dobijete jedan telefonski poziv s pitanjem koje je u nekom neodređenom budućem vremenu: „Bi’l ti to..?“ I ti kažeš: „Da! Naravno nema problema.“ I onda se TO približi. JAKO se približi. Recimo, to će se sad dogoditi SUTRA. A vi se skupite po prvi puta na jednoj hrpi. I glumci i muzičari i radiofoničari. I zapravo, ono što nas sve veže je da smo svi radili s radijem i sa zvukom i da to volimo. U svom tom kaosu prije prve izvedbe i u tim pripremama koje su bile kratke je ispalo da se svako od nas pripremao još neovisno od drugih. To je tajna njenog uspjeha. Već izborom ljudi su eliminirani mogući problemi u zajedničkom radu.“

I što onda reći o ovoj predstavi koja se sluša žmireći, gleda ne percipirajući na trenutke zvuk već gestikulaciju, pogled ovih uhodanih pojedinaca, profesionalaca, ljudi? Može se ukratko i nedovoljno reći da je predstava sve ono što su oteli radiju, a obogatili novo-starom kazalištu. U malenim prostorijicama na Gornjem gradu Pavlica Bajsić Brazzoduro, Ljubica Letinić, Dino Brazzoduro, Ivan Zelić, Ivana Rushaidat, Ivor Plužarić, Jelena Miholjević, Sven Medvešek, Matija Antolić, Nina Bajsić, Marina Frankolo, dječji glasovi i glas njihovog i sada i uvijek kolege Ante Perkovića vratio je njima trenutke koje će uvijek rado ponavljati, a nama dao nove zbog kojih će sve prije navedeno izgledati ipak malo bolje.

Ne samo zbog famoznih izvedbi pojedinaca i kolektiva, već zbog njihovih kretnji, mimika, sinkroniziranosti, u krajnjoj liniji početka predstave koji tjera grupu gledatelja da stoji u poluzamračenoj prostoriji i sluša zvuk koji najbolje oživotvoruje želju za energijom pozitive na jednom jedinom – radiju.

Sve ostalo što bih rekla na temu predstave otela bih samim tvorcima ili uskratila nekoga za iznenađenje. Ali je bilo bitno naglasiti za kraj, jer je upravo početak pregleda „Nepostojanje dokaza nije dokaz nepostojanja“, ono što  vrti predstavu, ali i ovaj krug našeg postojanja, ljudstva barem za jedan polumjer šire, poletnije, glasnije, ispunjenije nekom toplijom bojom, ako tu boju znamo širiti dalje.

Ema Bašić

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.