Zlatko Ribarić, primjer da život nema granica: POZIV GLAZBENICIMA DA ISPUNE ŽELJU SVOG BOLESNOG KOLEGE

Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

“Pozivam političare i glazbenike da daju potporu nama, koji ne možemo zarađivati rukama svoj kruh. Ali zato imamo glas kojim želimo doprinijeti da se pomogne onima koji su nemoćni, koji ne mogu ništa. Moja ideja o zajedničkom festivalu još uvijek se nije ostvarila, iako o tome govorim već godinama, međutim nadam se da će zaživjeti da barem dva puta godišnje svi zajednički zapjevamo na Balkanu za svu bolesnu djecu iz bivše države, kako bi na taj način doprinijeli da se prikupi dovoljno za sve one koji nemaju mogućnosti da dođu na hrvatsko more, da im se barem malo olakša njihova sudbina”, apel je glazbenika Zlatka Ribarića, koji je svoj život posvetio pjevanju i pomaganju bolesnoj djeci.

Rođen u predivnoj Vojvodini, u Somboru, na samom početku listopada, njegov život počeo je uskoro zaprimati drugačije razmjere nego u ostale djece. Dugotrajan i neprekidni plač kao bebe u trećem mjesecu potaknuo je njegove roditelje da ga povedu liječnicima u Zagreb, u Klinički bolnički centar Rebro. Tamo je morao ostati kroz dvije godine, da bi ga naposljetku operirali i poslali uzorke tkiva u Ameriku i Rusiju. Najprije se mislilo da je rak kostiju, ali pokazalo se da boluje od rijetke bolesti – osteogenesis imperfecta fungiformis, tip 5, odnosno da ima dijagnozu staklenih kostiju, iako mu je genetski kod bio zdrav. Kako je imao slabe kosti, pucale su, zatim bujale i rasle, odnosno dolazilo je do okoštavanja mišića. Zbog toga gotovo nikada nije mogao hodati, pogotovo otkad je pao kao dijete kad je pokušao hodati kako bi otišao među susjedovu djecu da bi se s njima igrao. Tada su mu kosti pukle na tri mjesta ispod koljena, zbog čega su uslijedile bolnice i dugogodišnje rehabilitacije.

Prvi i drugi razred jedva je završio, sestra mu je pomagala budući nije mogao hodati. Tek mnogo kasnije, kad su završila dugotrajna liječenja, dao je u dvije godine ostale razrede, međutim pratili su ga veliki problemi s pristupačnošću učionici jer je bila na drugom katu pa su ga svaki dan morali nositi.

S godinama se sve više bolest pogoršavala, tako da je kao mladić morao podnijeti amputacije obje noge, koje su se zbog lomova kostiju ispod koljena počele okoštavati. Bolovi ga prate kroz cijeli život.

“Znam da na cijelom svijetu postoji samo oko deset muškaraca i jedna žena s ovakvom bolešću, tipa 5, ali te podatke treba još provjeriti. Inače kod mene je dugo godina bio tip 4, međutim su se na zadnje odlučili na tip 5. Postoje različiti tipovi ove bolesti, tako da samo u Njemačkoj druge tipove ima oko pet do šest tisuća ljudi”, rekao je Ribarić.

Glazbom se počeo baviti od ranog djetinjstva. Sam u bolesničkom krevetiću, imao je jedini odnos sa svijetom preko radija na noćnom ormariću. On mu je bio sve i tu je počeo spoznavati ljepotu svijeta – preko glazbe i stalnim pogledima u plavetnilo neba, kroz prozor bolnice. U svojoj samoći propjevao je zajedno s drugim pjevačima preko radija. Godine 1997. počeo se ozbiljnije baviti glazbom, što ga je dovelo do prvog nastupa pred njemačkom publikom s pjesmom “Majski cvet”. Njegova glazba spada u pop balade, a do sada je napravio jedan singl album.

U Njemačku je stigao 4. rujna 1991. godine zbog učestalih temperatura do 40°C i stalnih jakih bolova, kako bi mu se spasio život. Za devet dana operiran je od strane profesora dr. Petera Thümlera, jedinog koji ga je pristao operirati, i to desnu nogu. Godinu dana prije trebao je otići u Ameriku, ali liječnik koji ga je trebao operirati je preminuo. U veljači 2008. godine došla je na red i lijeva noga, jer i ona se počela jako okoštavati pa se veličina i bolovi više nisu mogli trpjeti.

Ostao je u Njemačkoj sve do današnjih dana, radi bolesti i liječenja, gdje živi zajedno sa svojom trećom suprugom Marijom, koja je medicinska sestra, i malom kćerkicom, koja obožava pjevati s njim i plesati.

“To su moji presretni trenuci, jer obožavam djecu. A vidjeti nju onako malenu kako pjeva – ima li što ljepše? Volio bih da jednog dana postane pilotkinja, da oživi moj nedostižan san. Jer oduvijek sam to htio, ali bolest nije dopustila. No vidjet ćemo kamo će nas život još odnijeti. Ona je moj lahor u životu, kao i moja starija 23-godišnja kćerka Rebecca”, rekao je suznih očiju od radosti.

Povremeno, kad god ima mogućnosti, odlazi u Sombor u posjet staroj majci Ilonki, koja mu je bila od malena velika potpora.

“Majka je uvijek uz mene, makar nismo fizički stalno jedno kraj drugog. Dokle god je mogla, pomagala mi je. Podržavala je sve moje korake i pokušaje da se istaknem u ovoj šah-mat poziciji. U njoj sam crpio snagu kroz sve bure života, a posebno u vjeri koja me održala u olujama”, nadodao je.

U svijetu glazbe postoje uvijek oni lijepi i oni loši trenuci.

“U glazbi doživljavam radost kad dođem na pozornicu, jer tada osjećam emocije i energiju koju dajem i dobivam natrag od publike. Najteže mi je pokušati nešto nemoguće: biti uvršten u umjetnike. Postoje mnoge prepreke, a najveća je moje tijelo. Ali unatoč svemu uspio sam uz sve financijske teškoće, koje su podmirili moji prijatelji iz inozemstva, provesti tri-četiri godine i u studiju, kako bio snimio svoj prvi album na Balkanu, odnosno drugi općenito, pod nazivom ‘Od grada do grada’. To je ujedno autobiografska pjesma, o meni, koju je napisao moj prijatelj Goran Šijan iz Sombora. A i najdraža mi je od svih. Potaknuo ga je moj život i moja bolest. Oko pet do šest puta godišnje bio sam na relaciji Njemačka – Beograd – Sombor. Bilo je teško, ali izdržao sam zahvaljujući prijateljima i mojim najbližima koji su me podupirali. Nosila me misao da ću time napraviti dobro djelo. Snimali smo negdje od 2005. do 2009. godine, a album je izašao 2012. godine. Drugi album je posebna priča – to je ‘Panonski Potpuri’, sinonim za svu djecu i ljude s naših područja i Europe, koja su u sličnoj situaciji kao i ja”, nastavio je.

Što se tiče turneja, ne održava ih, jer pokušava unatoč svim zdravstvenim tegobama i financijskoj situaciji sam nešto ostvariti. Tako su značajni osječki koncerti koje održava inače dva puta godišnje od 2012. godine, i to s Bane Krstićem – tekstopiscem koji je napisao poznati hit “Ko te ima taj te nema”, te sa Zvonkom Bogdanom – koji je otpjevao taj hit, kao i klupske svirke. U Austriji je održao koncert u Bad Kleinkirchheimu, za bolesnu djecu, dok je u Njemačkoj bio gost na televiziji.

“Volim svugdje nastupati jer svjestan sam da nisam velika zvijezda koja bi mogla birati. Međutim, najdraži mi je studio, radi mojeg stanja”, rekao je Ribarić.

DSCF5773 Aspera 8lipanj2016 + za Studosferu photoKlaudijaKlanjčić

(photo: Klaudija Klanjčić)

Na nedavnom Festivalu jednakih mogućnosti, koji se održao u Zagrebu na Trgu bana Josipa Jelačića, od 17. do 19. svibnja 2016., doživio je osim glazbenog nastupa sa svojim bendom “Nešto novo”, u kojem sastavu su Zolika Pogan – bas, Dragan Antonije Milović – bubanj, Buda Indžić – usna harmonica, Dragan Tomić – akustična gitara – ritam, Nemanja Savić – akustična solo gitara i Petar Deak – bubanj, i prekrasan susret: sa svojim starim prijateljem Zdravkom Škenderom, također glazbenikom.

“Nismo se vidjeli 33 godine i naravno da sam bio presretan kad smo se ponovno susreli. Upoznali smo se na rehabilitaciji u Igalu u Crnoj Gori. Volio bih da zajednički održimo duet, u sklopu festivala kojim bi humanitarno pomogli bolesnoj djeci. Jer znam kako im je, i ja sam bio bolesno dijete”, rekao je Ribarić.

“Krajem rujna ove godine imat ću koncert u Osijeku s Bane Krstićem, tekstopiscem i vođom orkestra ‘Garavi sokak’, koji se proslavio po meni vječitim hitom – ‘Ko te ima taj te nema’. Upravo sam ovih dana bio s Ivicom Bilcem radi dogovora oko istog, a koji će biti u mojem aranžmanu uz podršku Grada Osijeka i cjelokupne publike. Radujem se tome, a volio bih da mi se ostvari moja želja da nastupim i u Sarajevu, Zenici i Tuzli u Bosni i Hercegovini, za svu djecu s invaliditetom. Jer vidim gdje god nastupam unazad pet godina da je publika zadovoljna, a posebno djeca. A njihov osmijeh na licima tijekom i nakon nastupa puno mi znači. Nadam se da će uskoro doći i taj dan da se ostvari moja želja. Također moram napomenuti da je predviđen ove godine i nastup u Austriji s poznatim austrijskim pjevačima i umjetnicima”, najavio je Ribarić iduće nastupe.

Na pitanje koje mu je najljepše mjesto na svijetu, gdje pronalazi svoj mir, odgovorio je nasmijavši se: “Pogled u nebo. Tamo vidim da smo kao zrno pijeska i da je svemir iznad nas. Osjećam se jako dobro tada, jer shvaćam da smo svi jednaki i da nikada ne bi trebalo biti razlike i ratova. Svi imamo jedan život, koji bi trebao biti toliko dragocjen, a sve u svemu je kratak.”

Iako ima velikih problema sa zdravljem, Ribarić kroz život ide vesela duha. Jer tijelo nije granica, duh je onaj koji vodi – u njegovu slučaju na krilima glazbe, kako i sam kaže: “Pjevanje je za mene moj hod, moj način života. Tu se osjećam potpuno slobodno. Kada pogriješim, mogu ponoviti i milijun puta. U bolnici, kada sam bio mali, radio mi je bio sve da budem sa svima ostalima. Glazba je za mene dah života.”

Prijatelje je skupio po cijeloj Europi, i uistinu može računati na njih. Ali problem su mediji, čiju potporu baš i nema, jer sve se se okreće oko novaca.

“Moja invalidska kolica su u prvom planu. Ako ne platim, nema puštanja na radijske postaje i televiziju, kao ni pristupa festivalima. A ne shvaćaju da ne mogu ništa raditi. Ruke su se isto počele okoštavati, da ih ne mogu ni približiti licu, a kamoli što dalje. Ljudi ne razumiju. Nažalost, oni koji imaju moć, koji su na položajima, znaju kako da ti rane dušu. Čast izuzecima!”, objasnio je Ribarić svoju situaciju u medijskom svijetu.

Zlatko Ribaric 3 privatna arhiva i ja na intervjuu 2lipnja2016 za Studosferu

(photo: privatna arhiva)

Prije dvije-tri godine bivši predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović uručio mu je u svojem Uredu Zahvalnicu za nastupe i financijsku pomoć za bolesnu djecu u Zagrebu, za dva Doma u kojem borave.

“Ta želja da mi se omoguće koncerti, o kojima sam razgovarao s Josipovićem, ipak se od onda nije ispunila. To mi je od svih najveća želja, da se odazovu i drugi glazbenici počevši od Zdravka Škendera, Tonija Cetinskog, Željka Bebeka, Zdravka Čolića, Olivera Dragojevića, Zvonka Bogdana, Bane Krstića, i naravno mnogi drugi. Arsena Dedića sam obožavao, ali nažalost više nije živ. Mene ograničava fizička nemogućnost, ali zato apeliram da oni koji su zdravi pomognu onima koji su bolesni i nemoćni. Volio bih da se političari, svako jutro kad se pogledaju u ogledalo, sjete bolesne djece i odraslih zatvorenih u četiri zida, u svoja tijela poput Alcatraza, koja ne mogu sama ništa, jer nemaju tu tjelesnu mogućnost. Također treba nagraditi i one ljude koji provode vrijeme s tim ljudima, pogotovo djecom. Nažalost, mnogi bježe od bolesnih, ne žele vidjeti što se događa s njima kad obole”, objasnio je Ribarić.

Na kraju je zaključio: “Pozivam, po ne znam koji puta, sve političare i glazbenike da daju potporu da se organizira festival za bolesne, na koji ću se uvijek rado odazvati, koliko god teško bilo moje stanje. Volio bih zapjevati s poznatim glazbenicima: u Zagrebu, Opatiji, Subotici, Novom Sadu, Sarajevu, Skoplju, Podgorici i Beogradu. Sanjam o tome da će se ta moja ideja o tome ostvariti uskoro. Jer i meni godine idu, a bolest napreduje. Apeliram i na medije da više stavljaju takove stvari i o takvim ljudima, jer ti ljudi su heroji, a ne golotinja koja se bez problema provlači i privlači veliku gledanost i slušanost. Ideja je došla, tu je, samo je treba zaživjeti: da se svoj bolesnoj i siromašnoj djeci iz bivše države, bez ikakvih izuzetaka, omogući dolazak na hrvatsko more radi zdravlja. Meni osobno u ovoj bolesti, za koju nema lijeka i nikada se ne zna dokle će se moći izdržati, najviše pomaže ljeto, sunce i more, a nisam već bio na moru sedam do osam godina. Planiram doći napokon ove godine s obitelji i jako se radujem tome. Ali ne mogu zaboraviti one nemoćne, koji nemaju, jer u bolesti je najteže kad je netko ostavljen i u velikoj neimaštini.”
Klaudija Klanjčić

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.